Znaju li ljudi u Hrvatskoj tko je Bradley Manning?

(nadopuna ispod)

Je li ljude u Hrvatskoj uopće više briga za bilo što? Jesu li ljudi u Hrvatskoj sasvim zaboravili da se osim Hrvata, Srba, Bosanaca i Sanadera, svuda okolo nalazi Veliki Svijet?  

Uzmimo da se ljudi u Hrvatskoj potencijalno ipak mogu osjećati građanima svijeta, da nismo svi tek zaboravljena šačica ovaca zabačena bogu iza tregera. 

Bradley Manning je dečko iz Amerike koji ima 23 godine. Nekoć je bio oštrouman, bistar mladić i zanimali su ga kompjutori. Kažu da je vjerovao u Ameriku, u američku demokraciju i u to da Amerika širi mir i prosperitet po svijetu. Ne treba ga kriviti, pa to je još dijete. Američko dijete. Možda se zato i prijavio u vojsku.

Postao je obavještajni analitičar u marincima i poslan u Kuvajt s nekom jedinicom. Nije dobro prihvaćao autoritet, ali ni Amerikanci nisu baš blesavi i ne daju se lako u vojsku, tako da nisu imali izbora, nego su na Bliski Istok spucali tog mladića.

Tamo je maleni vidio svašta. Vidio je da njegova jedinica hvata ljude koji nisu učinili ništa loše i šalje ih u smrt. Kao pravi donkihotovski idealist, odlučio je stvar prijaviti nadređenom. Nakon čega mu je taj rekao nek se vrati na posao i ne dosađuje. Ili slično.

Nije mogao gledati što radi ta vojska u koju i sam spada pa je pošizio, posvađao se s nekim. I tada su ga degradirali na poziciju na kojoj mu je bilo... dosadno.Dok je čekao da ga vrate kući.

I tako, sjedi naš Bradley kraj kompjutora, tu i tamo nešto radi, mete pod, kuha kavu i nastavlja isporučivati osumnjičene mučiteljima i ubojicama. I onda pomisli da svemu tome treba stati na kraj. Nakupio je nekoliko CD-ova, na njih snimio mjuzu, ubacio ih u kompjutor, stavio slušalice i pravio se da sluša muziku dok je snimao dokumente o ratu koji Amerika vodi po svijetu.

Snimio je Afganistanski ratni dnevnik, točne popise svih mrtvih ljudi, muškaraca, žena i djece, o kojima nitko na zapadu nije znao ni riječi. Kopirao je i nekoliko filmova na kojima se vidi kako američka vojska ubija prolaznike kao da igra igricu na kompjutoru.

Isprva ga je bilo strah da će ga otkriti, ali nisu. Iznosio je CD-ove s natpisom Lady Gaga pune dokumentiranih zvjerstava o kojima je najbolje ne razmišljati da ne siđeš s uma, i ništa.

A onda je naišao na kompjutor preko kojeg prolaze telegrami američke diplomacije. Već mu je bilo lakše, snimio ih je sve. Četvrt milijuna telegrama američkih diplomata koje šalju u Washington, za koje su mislili da će zauvijek ostati u tajnosti.

Ili ih zapravo nije bilo briga? Deseci tisuća vladinih službenika imaju pristup tim telegramima, koliko su oni zapravo i bili tajni? Nitko se nije zamarao. Cijeli svijet se boji posljednje supersile, državnici paze što će reći o Americi, za njihove diplomate se posebno unaprijed pripremaju, njihova prisutnost je tjeskobna čast, europski predsjednici i premijeri zamuckuju pred njima, oni se pokroviteljski smješkaju svakome i svakome drže predavanja o tome gdje griješe i kako bi trebali.   

Degradirani vojnik prve klase Bradley Manning naišao je na internetsku stranicu koja je objavila operativni priručnik zatvora Guantanamo, sms-poruke za vrijeme napada 11. rujna, stranicu na koju je mogao poslati svoje podatke a da oni nikada ne budu otkriveni ni onima koji ih dobiju, ni ikome.

Stranica se zvala WikiLeaks.

Poslao je svoje dokumente i ništa se nije dogodilo. Bogzna zašto, od usamljenosti ili od dosade, sve ispričao na chatu mladom hakeru koji želi biti novinar, a zove se Adrian Lamo. Kažu da bi taj sve učinio da se proslavi. Taj je pozvao FBI.

Tu priča postaje ružna.

Ali ću vam je svejedno ispričati.

Bradley Manning biva uhićen u Kuvajtu. O slučaju pišu Lamoovi bliski prijatelji iz časpisa Wired. Oni objavljuju i ispis chata između Lamoa i Manninga.

Manning na jednom mjestu kaže:

“Recimo da slobodno vladaš tajnim mrežama tijekom dugih vremenskih razdoblja... recimo, 8 – 9 mjeseci... i da vidiš nevjerojatne stvari, stravične stvari... stvari koje pripadaju u domenu javnosti, a ne na neki server spremljen u mračnoj sobi u Washingtonu... što bi ti učinio?”

(...)

Stvari koje bi imale utjecaja na 6,7 milijardi ljudi.”

Stvari koje imaju utjecaja na 6,7 milijardi ljudi poslane su “šašavom Australcu bijele kose koji se ni na jednom mjestu ne zadržava dugo”, Julianu Assangeu, i stvorile su opću ludnicu u diplomatskim krugovima po cijelom svijetu, a “šašavi Australac” i njegova ekipa objavili su tek oko dva posto tih stvari.

State Department govori o “opasnosti po nacionalnu sigurnost”, što sateliti širom svijeta poslušno ponavljaju, dok se priča nezaustavljivo širi. Korupcija i nemilosrdnost američke i drugih vlada više se ne da sakriti.

Bradley Manning. 

29. svibnja 2010. prebačen je u zatvor Quantico. Čeka suđenje kojemu još nije zakazan datum. Nalazi se u samici, svi njegovi prijatelji su zaplašeni istragama, napadima, pričama o “izdaji” i “špijunaži” dok posljednja svjetska supersila na zalazu strepi od otkrivanja prljavog rublja.

Spava na madracu bez pokrivača, bez jastuka i samo u donjem rublju. Pred mjesec dana dali su mu pokrivač koji mu dere kožu s tijela. U svako doba mora biti vidljiv stražarima koji ga probude ako mu ne vide lice dok spava, a svakih pet minuta tijekom dana ga pitaju je li dobro na što on mora odgovoriti “Da”.

Nalazi se u skučenoj sobici bez prozora u kojoj mu je zabranjeno kretanje i vježbanje. Jedini posjetitelj koji mu je preostao, David House, kaže da je jako oslabio i da mu je mentalno stanje kritično.

Prekjučer je prošlo točno osam mjeseci od njegovog utamničenja, a još se ne zna kad će biti suđenje.

Nije jedini. Američka demokracija ovakve stvari čini u Guantanamu godinama. Muči ljude protiv kojih nije dignuta ni optužnica, a kamoli da su osuđeni na načine koje su naučili od "nedemokratskih" i "zločinačkih" diktatura.

Američka javnost je dugo ovaj slučaj držala u potpunoj tajnosti, samo je nekoliko desetaka ljudi protestiralo ističući da je Bradley Manning američki heroj, na opće negodovanje nezainteresiranog mnoštva.

Manning je svačiji heroj, da je Hrvatska dio svijeta a ne zabačeni zapećak, taj dečko bi bio i naš heroj.

Ja sam saznala o njemu zahvaljujući pisanju bivšeg pravnika, odvjetnika specijaliziranog za američki ustav i ljudska prava, a sada novinara, koji se zove Glenn Greenwald. On piše za internetski portal Salon.com.

“Ne bih žalio da me smaknu niti da odem u zatvor do kraja života... samo da moju sliku ne oblijepe svuda po novinama.”

Jučer je David House posjetio Bradleya. Rekao mu je da je sakupljena 51 tisuća potpisa podrške za njega. Kaže da mu je bilo drago.

Oprosti, dečko, ljudi ne bi znali o tebi da ne vide i sliku. Zato sam je stavila. Kaže Bruce Sterling da je on “mladić s obrazima kao jabuka” i da nikome nije drago što ga drže u zatvoru. Pa... nisam baš sigurna.

On je jedan od tisuća ljudi koji ne mogu gledati zvjerstvo a da ništa ne učine, jedan od onih koji plaćaju krvavo to što se zove sloboda, makar i u Americi, makar i ne znamo kako se zovu, makar mislimo da se to nas ne tiče. 

Nadopuna: Ovaj tekst je pisan u žurbi i sadrži neke manje faktičke pogreške.