Kako je politika postala zanimljiva, ili WikiLeaks

Negdje krajem studenog prošle godine radila sam nešto po kući čekajući da završe vijesti pa da mogu pogledati omiljenu ofucanu reprizu, kadli mi zapne za uho priča o “najvećem curenju tajnih informacija u povijesti”, o uzbuni u Americi, a sve tako ravnim i neuznemirenim tonom da sam morala baciti pogled na ekran, ali vijest je do tada već završila. Nisam odmah skužila što znači “WikiLeaks”, ali sam si putem do laptopa prevela: “leaks” su “curkovi”, a “wiki” označava internetsku stranicu koju može uređivati bilo tko, kako kome puhne. Da nije spomenula onu opću frku među Amerima, ne bih ni tražila nikakve curkove po Googleu.

Vijesti su ionako tu da političari manipuliraju ljudima. Što ih manje znaš, to bolje. Sve bitno ionako je napisao Platon prije dvije i pol hiljade godina, ostalo je tek blijeda imitacija.

Vjerojatnost da će se u vijestima na bilo kojoj hrvatskoj televiziji pojaviti nešto bitno i istinito nije dovoljno velika da bi čovjek pola sata gledao u to. WL sam otkrila slučajno, da nije moglo biti slučajnije.

Išla sam to uguglati, da se informiram. I bogme sam imala što vidjeti.

Frajer koji je stvar pokrenuo zove se Julian Assange i surađuje još s nekim ljudovima u organizaciji WikiLeaks pokrenutoj 2006. Baš me briga što je hakirao Pentagon (to mu dođe ko diplomski rad za hakere, lovili su već tolike klince zbog tog Pentagona), mene je zanimalo kako čovjek misli. Prvo sam našla ovo:

“...koliko god pokušavao, ne mogu pobjeći od zvuka patnje. Kao star čovjek možda ću pronaći užitak u prčkanju po laboratoriju, u blagom razgovoru sa studentima za ljetnih večeri i možda ću prihvatiti patnju bezbrižno. Ali ne sada; ljudi u najboljim godinama, ako imaju uvjerenja, imaju dužnost da prema njima postupaju.”

Nisam očekivala da će haker iz 21. stoljeća znati za Teslu, stoike, zen i slično. Očekivala sam nekog high-tech nadobudnog lovca na slavu, drugim riječima, očekivala sam upravo ono što sada opisuju njegovi ogorčeni neprijatelji. Ali ne i:

“Ako možemo živjeti samo jednom, onda neka to bude smjela pustolovina koja crpi sve naše snage. Neka to bude sa sličnim ljudima na čija srca i glave možemo biti ponosni. Neka se naši unuci vesele tome što se počeci naših priča nalaze u njihovim ušima, dok im završetke nalaze kamo god padne pogled njihovih zalutalih očiju.”

Sad su već pune novine Assangea i WikiLeaksa, ali dobro se sjećam, kad sam sve osnovno pročitala, prva reakcija mi je bila “Je li frajer još živ?!”

Bio je. Huh!

I onda sam pratila kako ga love. Pa ga ne mogu naći. Ali stranica je srušena u par dana. Zahvaljujući internetu koji se još ne može kontrolirati po cijeloj planeti, evo nam “mirrorsa”. Prvo ih se pojavilo tek nekoliko, pa deseci, stotine, tisuće zrcalnih stranica, Good Guys se pjene, prijete, zastrašuju, ali ne mogu ih ukinuti. Kažu da wikileaks.info sad hostaju “bezobrazni” ruski hakeri. Ja ne znam je li to točno. Putinu se svidjelo kako se Ameri crvene pred onima kojima su dijelili političke lekcije, ali svi dobro znamo da bi naš Julian završio s metkom u čelu da je tako objavio ruske diplomatske depeše.

Što se upravo sprema učiniti.

“Novaja gazeta”, ruska novina čijih je četvero novinara u zadnjih deset godina ubijeno zbog istraživanja mafije po Rusiji, ima pristup procurjelim materijalima. Materijali pristižu stalno, nema dovoljno ljudi da ih obrade. Bank of America se sprema na najgore. Pred tri mjeseca je objavljeno u Forbesu da će pasti jedna velika američka banka zbog malverzacija i gnijezda korupcije u koji se pretvorila. Cijeli svijet trubi o tome, da se stvori najveći mogući učinak: ako je netko riskirao život da se stvar otkrije, neka mu rizik nije uzalud.

Nemojte me krivo shvatiti, ne vjerujem ja svemu što pročitam, ja sam s Balkana. Ali mi je bilo maksimalno zanimljivo gledati kako se stvari događaju. Naš predsjednik je poslušno rekao da je to “opasno po sigurnost”, ali ipak neće ugroziti politiku Hrvatske. Znači, ako otkrijemo ne znam kakve zločine u tim telegramima, mi ćemo i dalje nastaviti sa “svojom” politikom. Nemojte mi reći da se varam. Jučer smo se bojali reći priznajemo li ili ne priznajemo Palestinu, nego smo odlučili pitati Europu što o tome trebamo misliti. Pisalo je na Index.hr. Pogledajte sami.

Ona fora s američkim potpredsjednikom Joeom Bidenom je već legendarna: 16. prosinca s podsmijehom kaže da su WL totalno bezopasni, a odmah sutradan traži Assangeovu glavu (http://www.salon.com/news/opinion/glenn_greenwald/2010/12/18/wikileaks/index.html)

Svijet se lijepo podijelio. Hrvatski mediji prenose tračeve o silovanju, jako šture i površne priče o Bradleyu Manningu, kod nas se nastoji prikazati WL kao marginalnu, sporednu aferu. Mi smo poslušna, mikro nacija, šačica nevažnih ljudi u nevažnoj zemlji. Ipak, Vedrana Rudan grmi o “ušima” i o osiromašenom uranu, sve više je ljudi čita. I slaže se.

Američki mediji govore o “Prvom informatičkom svjetskom ratu”. AnonOps poziva na borbu za slobodu interneta, ruše stranice vlada, banaka, i sama sam u suzama skidala LOIC one večeri kad je Assange odvezen u zatvor. U zatvor?! Bez optužnice, bez presude, bez razloga, usred demokratske Europe! CNN su mi brisali komentare kad sam im linkala Collateral Murder. (Jeste li vi to pogledali? Nemojte ne pogledati. Prevest ću vam ja ako baš moram, bolje i moj prijevod nego nikakav.)

Ali najvažnija posljedica ove priče, bar iz mojeg letargičnog gledišta, jest to što je politika postala zanimljiva, i to zahvaljujući šačici hrabrih ljudi koji nisu dali da ih obeshrabre. Njih deset ili tako nekako, razbilo je status quo.

Eh... što bismo tek mogli da se svi složimo, a?

Čitam portale kao Salon.com, Al Jazeera, Democracy Now, gledam kako se NY Times i Guardian uvijaju pod silom, El Pais i Le Monde se još drže, izgleda. “Pipci” se pružaju posvuda, a gdje iskorijene jedan veliki medij, raste pet malih, kao gljive poslije kiše.

Hrabrost je zarazna.

Velika Britanija će 11. siječnja suditi Julianu Assangeu na sudu kraj zloglasnog "britanskog Guantanama", zatvora Belmarsh.