Znaju li ljudi u Hrvatskoj tko je Bradley Manning?

(nadopuna ispod)

Je li ljude u Hrvatskoj uopće više briga za bilo što? Jesu li ljudi u Hrvatskoj sasvim zaboravili da se osim Hrvata, Srba, Bosanaca i Sanadera, svuda okolo nalazi Veliki Svijet?  

Uzmimo da se ljudi u Hrvatskoj potencijalno ipak mogu osjećati građanima svijeta, da nismo svi tek zaboravljena šačica ovaca zabačena bogu iza tregera. 

Bradley Manning je dečko iz Amerike koji ima 23 godine. Nekoć je bio oštrouman, bistar mladić i zanimali su ga kompjutori. Kažu da je vjerovao u Ameriku, u američku demokraciju i u to da Amerika širi mir i prosperitet po svijetu. Ne treba ga kriviti, pa to je još dijete. Američko dijete. Možda se zato i prijavio u vojsku.

Postao je obavještajni analitičar u marincima i poslan u Kuvajt s nekom jedinicom. Nije dobro prihvaćao autoritet, ali ni Amerikanci nisu baš blesavi i ne daju se lako u vojsku, tako da nisu imali izbora, nego su na Bliski Istok spucali tog mladića.

Tamo je maleni vidio svašta. Vidio je da njegova jedinica hvata ljude koji nisu učinili ništa loše i šalje ih u smrt. Kao pravi donkihotovski idealist, odlučio je stvar prijaviti nadređenom. Nakon čega mu je taj rekao nek se vrati na posao i ne dosađuje. Ili slično.

Nije mogao gledati što radi ta vojska u koju i sam spada pa je pošizio, posvađao se s nekim. I tada su ga degradirali na poziciju na kojoj mu je bilo... dosadno.Dok je čekao da ga vrate kući.

I tako, sjedi naš Bradley kraj kompjutora, tu i tamo nešto radi, mete pod, kuha kavu i nastavlja isporučivati osumnjičene mučiteljima i ubojicama. I onda pomisli da svemu tome treba stati na kraj. Nakupio je nekoliko CD-ova, na njih snimio mjuzu, ubacio ih u kompjutor, stavio slušalice i pravio se da sluša muziku dok je snimao dokumente o ratu koji Amerika vodi po svijetu.

Snimio je Afganistanski ratni dnevnik, točne popise svih mrtvih ljudi, muškaraca, žena i djece, o kojima nitko na zapadu nije znao ni riječi. Kopirao je i nekoliko filmova na kojima se vidi kako američka vojska ubija prolaznike kao da igra igricu na kompjutoru.

Isprva ga je bilo strah da će ga otkriti, ali nisu. Iznosio je CD-ove s natpisom Lady Gaga pune dokumentiranih zvjerstava o kojima je najbolje ne razmišljati da ne siđeš s uma, i ništa.

A onda je naišao na kompjutor preko kojeg prolaze telegrami američke diplomacije. Već mu je bilo lakše, snimio ih je sve. Četvrt milijuna telegrama američkih diplomata koje šalju u Washington, za koje su mislili da će zauvijek ostati u tajnosti.

Ili ih zapravo nije bilo briga? Deseci tisuća vladinih službenika imaju pristup tim telegramima, koliko su oni zapravo i bili tajni? Nitko se nije zamarao. Cijeli svijet se boji posljednje supersile, državnici paze što će reći o Americi, za njihove diplomate se posebno unaprijed pripremaju, njihova prisutnost je tjeskobna čast, europski predsjednici i premijeri zamuckuju pred njima, oni se pokroviteljski smješkaju svakome i svakome drže predavanja o tome gdje griješe i kako bi trebali.   

Degradirani vojnik prve klase Bradley Manning naišao je na internetsku stranicu koja je objavila operativni priručnik zatvora Guantanamo, sms-poruke za vrijeme napada 11. rujna, stranicu na koju je mogao poslati svoje podatke a da oni nikada ne budu otkriveni ni onima koji ih dobiju, ni ikome.

Stranica se zvala WikiLeaks.

Poslao je svoje dokumente i ništa se nije dogodilo. Bogzna zašto, od usamljenosti ili od dosade, sve ispričao na chatu mladom hakeru koji želi biti novinar, a zove se Adrian Lamo. Kažu da bi taj sve učinio da se proslavi. Taj je pozvao FBI.

Tu priča postaje ružna.

Ali ću vam je svejedno ispričati.

Bradley Manning biva uhićen u Kuvajtu. O slučaju pišu Lamoovi bliski prijatelji iz časpisa Wired. Oni objavljuju i ispis chata između Lamoa i Manninga.

Manning na jednom mjestu kaže:

“Recimo da slobodno vladaš tajnim mrežama tijekom dugih vremenskih razdoblja... recimo, 8 – 9 mjeseci... i da vidiš nevjerojatne stvari, stravične stvari... stvari koje pripadaju u domenu javnosti, a ne na neki server spremljen u mračnoj sobi u Washingtonu... što bi ti učinio?”

(...)

Stvari koje bi imale utjecaja na 6,7 milijardi ljudi.”

Stvari koje imaju utjecaja na 6,7 milijardi ljudi poslane su “šašavom Australcu bijele kose koji se ni na jednom mjestu ne zadržava dugo”, Julianu Assangeu, i stvorile su opću ludnicu u diplomatskim krugovima po cijelom svijetu, a “šašavi Australac” i njegova ekipa objavili su tek oko dva posto tih stvari.

State Department govori o “opasnosti po nacionalnu sigurnost”, što sateliti širom svijeta poslušno ponavljaju, dok se priča nezaustavljivo širi. Korupcija i nemilosrdnost američke i drugih vlada više se ne da sakriti.

Bradley Manning. 

29. svibnja 2010. prebačen je u zatvor Quantico. Čeka suđenje kojemu još nije zakazan datum. Nalazi se u samici, svi njegovi prijatelji su zaplašeni istragama, napadima, pričama o “izdaji” i “špijunaži” dok posljednja svjetska supersila na zalazu strepi od otkrivanja prljavog rublja.

Spava na madracu bez pokrivača, bez jastuka i samo u donjem rublju. Pred mjesec dana dali su mu pokrivač koji mu dere kožu s tijela. U svako doba mora biti vidljiv stražarima koji ga probude ako mu ne vide lice dok spava, a svakih pet minuta tijekom dana ga pitaju je li dobro na što on mora odgovoriti “Da”.

Nalazi se u skučenoj sobici bez prozora u kojoj mu je zabranjeno kretanje i vježbanje. Jedini posjetitelj koji mu je preostao, David House, kaže da je jako oslabio i da mu je mentalno stanje kritično.

Prekjučer je prošlo točno osam mjeseci od njegovog utamničenja, a još se ne zna kad će biti suđenje.

Nije jedini. Američka demokracija ovakve stvari čini u Guantanamu godinama. Muči ljude protiv kojih nije dignuta ni optužnica, a kamoli da su osuđeni na načine koje su naučili od "nedemokratskih" i "zločinačkih" diktatura.

Američka javnost je dugo ovaj slučaj držala u potpunoj tajnosti, samo je nekoliko desetaka ljudi protestiralo ističući da je Bradley Manning američki heroj, na opće negodovanje nezainteresiranog mnoštva.

Manning je svačiji heroj, da je Hrvatska dio svijeta a ne zabačeni zapećak, taj dečko bi bio i naš heroj.

Ja sam saznala o njemu zahvaljujući pisanju bivšeg pravnika, odvjetnika specijaliziranog za američki ustav i ljudska prava, a sada novinara, koji se zove Glenn Greenwald. On piše za internetski portal Salon.com.

“Ne bih žalio da me smaknu niti da odem u zatvor do kraja života... samo da moju sliku ne oblijepe svuda po novinama.”

Jučer je David House posjetio Bradleya. Rekao mu je da je sakupljena 51 tisuća potpisa podrške za njega. Kaže da mu je bilo drago.

Oprosti, dečko, ljudi ne bi znali o tebi da ne vide i sliku. Zato sam je stavila. Kaže Bruce Sterling da je on “mladić s obrazima kao jabuka” i da nikome nije drago što ga drže u zatvoru. Pa... nisam baš sigurna.

On je jedan od tisuća ljudi koji ne mogu gledati zvjerstvo a da ništa ne učine, jedan od onih koji plaćaju krvavo to što se zove sloboda, makar i u Americi, makar i ne znamo kako se zovu, makar mislimo da se to nas ne tiče. 

Nadopuna: Ovaj tekst je pisan u žurbi i sadrži neke manje faktičke pogreške.  

Kmetski sindrom

Mjesec i pol dana je prošlo od kad je ona spikerica hladno i distancirano govorila o “najvećem curenju diplomatskih depeša u povijesti”, a moj interes nije umanjen, naprotiv. Pratim borbu između medijskih veličina po svijetu, jedni kažu da Assangea treba ubiti, drugi ga predlažu za Nobela, dok mediji u Hrvatskoj tu stvar uopće ne prate; ono malo što nam prenose je površno, šturo i neprofesionalno.

U 21. stoljeću mi smo povezaniji nego ikad i to s cijelim svijetom. Zahvaljujući internetu, sve što se dogodi bilo gdje pod kapom nebeskom, smjesta obiđe planetu. Ali neke se stvari ne mijenjaju i ne mijenjaju, da ga kruniš.

Izjava predsjednika Republike Hrvatske o tome kako WikiLeaks ugrožavaju nacionalnu sigurnost doslovan je prijevod izjave Hillary Clinton, a iz usta predsjednika za kojeg sam glasala pred godinu dana to meni zvuči kao direktna izdaja istih onih principa zbog kojih sam išla na biralište, jer nisam izglasavala svojega predsjednika nego tuđu marionetu. Sama državna tajnica Sjedinjenih Država, gđa Clinton, žali se da se zbog objavljenih diplomatskih depeša sad mora ispričavati po cijelom svijetu i boji se da će tako biti do kraja njezina života, a ne samo do kraja mandata. Ne znam kako to doživljavaju Amerikanci, ali meni dođe da je smijenim. Mislim, koga briga za njezine osjećaje? Zašto ne krene više istraga o tim zločinima Amera o kojima sad zna cijeli svijet? Po svijetu ubijaju ljude, siju strah gdje god dođu, odakle njoj obraz da se još žali kako joj je teško?

Amerika je strašno osramoćena, u to nema nikakve sumnje. 

Ali to se nas ne tiče.

Ne, stvarno, to se nas zbilja ne tiče. Mi imamo drugih problema, pri tome ne mislim samo na ekonomske i unutrašnjopolitičke. Naš problem koji mi već danima upada u oči jest “sindrom kmetova”. Sluganski sindrom, duboko u svijesti svih nas koji živimo na brdovitom Balkanu. Nas su učili i još nas uče da smo sluge i da moramo plesati kako nam drugi sviraju. Oslobodili smo se “jugoslavenskog terora”, ali ako nam Ameri kažu da pojedemo govno, pojest ćemo ga s osmijehom, “Thank you, Mr President!” O, mi znamo engleski, kako ga ne bismo znali! Kad nam dođu američke vojne baze morat ćemo im znati na njihovom jeziku reći što god nas izvole pitati. I kad nam neka sirova dehumanizirana američka vojničina, izmiljela iz kakve baltimorske bande, kaže da dobro vladamo njegovim jezikom, bit će nam drago, pocrvenjet ćemo kao klinka na rock koncertu kad je pogleda pjevač.

Dakle, to je svrha medijskih napisa koji kažu da se zbog novčanih teškoća gase WikiLeaks, o tome kako je osnivač te organizacije ovakav ili onakav, o tome kako ti dečki “prijete nacionalnoj sigurnosti”. Uvlačenje Amerima. Ako Hillary kaže, mi se moramo složiti, i izvijestiti o tome šturo i kratko i površno: ne talasaj. To je "prolazan skandalčić", ajmo se mi bavit Sanaderom i Mamićem, Ameri su velike face i mi se nećemo petljati. Samo ćemo podviti repiće i činiti što nam se kaže. A ako se vjetar bude mijenjao, već ćemo se znati okrenuti, zar ne.

Zahvaljujući internetu ipak možemo saznati da nijedna država nije zapravo mnogo drukčija od naše. U takozvanim razvijenim državama imaju bolje zakone, zakonsku zaštitu građana, ali ne smiju hodati slobodno po cesti jer imaju mnogo više kriminala od nas i kvaliteta života im je lošija. Ameri hoće silom uvesti genetski modificiranu hranu u Afriku, Europa se pobunila pa su je ovi htjeli pritisnuti (pitaj boga što su sve nama uvezli, naši pijuni bi prodali rođenu mater da ih Ameri potapšu po glavi!). Nijemci i Amerikanci razvijaju sustav satelitske kontrole za koji tvrde da će služiti za ekološke namjene, dok Francuzi šize jer im ne vjeruju, optužujući ih za špijunažu. I onda ta ekipa Hrvatima drži predavanja o demokraciji? Pa američki ustav dopušta nošenje pištolja ljudima koji boluju od paranoične shizofrenije i koji nisu liječeni!

Sve u svemu, nismo bitno drukčiji od drugih, sve je to jedna te ista mutna juha. U kojoj ravnopravno plivamo s drugima, kako znamo i umijemo. Ovisi kako se čovjek postavi. Ako gledamo sami sebe kao male, nevažne i sluge, zašto bi nas drugi gledali drugačije? Ne želim reći da smo mi dobra država, jer nismo. Ali ajmo se više otarasit tog osjećaja manje vrijednosti. Mi smo imali tolike ratove pa nas ni vrag ne iskorijeni, navikli smo; ali što će biti kad padne Amerika? Jer to već mnogi slute. Oni misle da imaju ustavno pravo na pet spavaćih soba i tri kupaonice, da je samo njihov način života dobar, ne znaju da izvan njihovih granica uopće išta postoji! Molim vas. Njima će bit stoput gore, nisu navikli ko mi. Samo da nas pritom ne povuku za sobom.
 
Ajmo stati na svoje noge i prestati se svjesno ugibati pred svjetskim nasilnicima, imajmo malo kičme za boga miloga, nemojmo im se ulizivati ovako javno! Ljudi su uvijek ljudi, takozvani razvijeni Zapad bi imao što naučiti od nas, od našeg načina života, sve ovako siromašnog kakav već jest. Naša država je nevažna, vode je polupismeni nesposobni poltroni, ali mi smo nevažni samo ako se sami stavimo u takav položaj. Ameri i ne znaju da postojimo. Ako nas vode sluge, mi ne moramo biti sluge. Imamo taj vražji internet i sad nam više nitko ne mora pričati što su rekli Good Guys - ima na YouTubeu. Lažu nam i mi im ne vjerujemo, ali se mirimo. Kad im već ne možemo ništa, ajmo im barem reći da smo ih prozreli. 
 

Amerikanci očito moraju maknuti svoju ekipu koja im priječi da saznaju pravo stanje stvari i ja im želim sreću. Pitanje je žele li oni uopće znati pravo stanje stvari? Can you handle the truth? Njima je svakako najteže, cijeli svijet ih sada mrzi, ali i mi imamo onu babu koja traži Obamin autogram i sofisticiranog predsjednika koji se služi internetom i zna engleski, valjda da bolje razumije naredbe.

Čovječe. 

Čovječe. 

Pazi da ne ideš malen ispod zvijezda.

---

[1] Collateral Murder: “Kolateralno ubojstvo”; grupa američkih vojnika iz helikoptera ugleda desetak ljudi koji hodaju po cesti i poubijaju njih, još nekoliko ljudi koji im priskoče u pomoć kombijem i pritom rane dvoje djece. Ispostavilo se da je do tog ubijanja došlo slučajno, jer su vojnici u helikopteru mislili da ljudi nose oružje. Nosili su kamere. Radilo se o dvojici Reutersovih novinara i njihovim prijateljima. Reuters je tražio dokumente o smrti tih ljudi, ali im ih nisu dali godinama, sve dok snimka nije osvanula u WikiLeaksima)

[2] Rečeno na novinskoj konferenciji održanoj 11. siječnja u Frontline Clubu u Londonu.

Helen Thomas - osvrt iz tipaka političkog analfabeta

Dosta nam je WikiLeaksa, molim vas, pričajte o nečem drugom. Zanimljivo je kako priča postaje dosadna. Već traje, bokte, mjesecima.

Ma nema frke, pričala bih ja o osiromašenom uranu ali ne znam dovoljno o tome. Za širenje radioaktivnosti po našim prostorima nitko nije pozvan na odgovornost. A i neće. Stvar nikad ne bi ni bila stavljena u javnost da veterinari nisu ustanovili da u Beogradu umire deset puta više pasa i mačaka nego prije bombardiranja Srbije 1999. U Splitu peru američke brodove pa se Italija (?!) uzbunila jer je primijetila porast radioaktivnosti u svojim vodama. Vedrana Rudan piše o tome, ali nju su neki krugovi već odavno otpisali kao “antisemita”. A što žena psuje, bokte. Da ne znam koliko olakšanje nosi psovka i sama bih se zgražala. Ovako psujem i ja. I lakše mi je.

He, znate tko je još antisemit? Ova bakica, sad ima 90 godina, zove se Helen Thomas. O njoj se isplati guglati. Zbilja.

Ta bakica je predsjednika Busha pitala 21. lipnja 2006.:

“Htjela bih vas pitati, gospodine predsjedniče, vaša odluka da izvršite invaziju na Irak prouzročila je smrt tisuća Amerikanaca i Iračana, i jedne i druge je ranila za cijeli život. Pokazalo se da nijedan ponuđeni razlog, barem u javnosti, nije bio istinit. Moje pitanje glasi: Zašto ste zaista išli u rat? Od časa kad ste stupili u Bijelu kuću, od vašeg Kabineta... službenika u vašem Kabinetu, obavještajaca i tako dalje... koji je bio vaš pravi razlog? Rekli ste da nije nafta... potraga za naftom, da nije ni Izrael ni išta drugo. Što onda jest?”

Bush je odgovorio raspravom o Ratu protiv terorizma i rekao da je Saddam Husein odbio istragu i nije htio otkriti neke informacije.

Ili ja ne kužim engleski (što je lako moguće), ili se Bush jako zbunio. Tetu Thomas su neki napali jer je tako nešto pitala Busha. A neki su joj se divili.

Inače, nju zovu “institucijom washingtonskog novinarstva”, po njoj su nazvane nagrade i zaklade, radila je još s Nixonom, a postala je poznata po teškim pitanjima:

“Zašto nam oni žele naškoditi? Koja im je motivacija?” (U vezi s Al Kaidom.) Nisu joj odgovorili. Meni je smjesta pala na pamet ona poruka bombaša samoubojice koja kaže nešto kao - kako su patile naše majke, sestre i braća, tako sada i vi patite! Stara je htjela reći da američka agresija proizvodi terorizam. Ili mi se čini.

Obaminu vladu je otvoreno kritizirala zbog cenzure. Naime, obznanila je da se novinarima unaprijed određuje koja i kakva pitanja smiju postaviti, rekla je da takvu kontrolu medija nije nikad vidjela. Budući da je ona maskota, obilježje, institucija, njoj se svašta opraštalo.

Možete si onda zamisliti kako je odjeknula njezina rečenica izrečena svibnja 2010.: “Recite Židovima da se gube iz Palestine. Zapamtite, ti ljudi su pod okupacijom. Neka se [Židovi] vrate u Njemačku, Poljsku, Ameriku i drugdje.”

Istu sekundu je izgubila milost Washingtona, ukinuta je ta tamo nagrada, teta koju su predsjednici zvali po imenu i koja je svaki dan u Bijeloj kući sjedila u prvom redu na tim njihovim brifinzima izgubila je posao uz nečastan otpust. Da je takvo što rekla o bilo kojoj državi na svijetu, ne bi bilo lijepo čuti, ali čisto sumnjam da bi je tako otjerali.

Uostalom, pa nije to antisemitski. Ne slaže se s politikom izraelske države, to ne znači da mrzi Židove. Ni meni se baš ne sviđa kako Izrael drži Gazu “na dijeti”, a ipak je I. B. Singer jedan od mojih najdražih pisaca svih vremena. Jedina zemlja u vezi s kojom se treba ovoliko opravdavati jest Izrael.

Mrzim što sad ja tu nešto klepećem o Izraelu, to zbilja nije moja tema. Ali žao mi je te žene. Sad je, izgleda, dobila posao u časopisu News-Press.

I tako. Helen Thomas podržava WikiLeaks.

Zato je spominjem.

Jutros nalazim u NY Timesu da se evakuiraju ljudi spomenuti u procurjelim depešama. A kad su ih iz WL zvali da sami redigiraju te dokumente i spase ljude, onda su se oglušili i arogantno pozivali Assangea da vrati dokumente natrag.

Ma stoka jedna dvolična.

Kako je politika postala zanimljiva, ili WikiLeaks

Negdje krajem studenog prošle godine radila sam nešto po kući čekajući da završe vijesti pa da mogu pogledati omiljenu ofucanu reprizu, kadli mi zapne za uho priča o “najvećem curenju tajnih informacija u povijesti”, o uzbuni u Americi, a sve tako ravnim i neuznemirenim tonom da sam morala baciti pogled na ekran, ali vijest je do tada već završila. Nisam odmah skužila što znači “WikiLeaks”, ali sam si putem do laptopa prevela: “leaks” su “curkovi”, a “wiki” označava internetsku stranicu koju može uređivati bilo tko, kako kome puhne. Da nije spomenula onu opću frku među Amerima, ne bih ni tražila nikakve curkove po Googleu.

Vijesti su ionako tu da političari manipuliraju ljudima. Što ih manje znaš, to bolje. Sve bitno ionako je napisao Platon prije dvije i pol hiljade godina, ostalo je tek blijeda imitacija.

Vjerojatnost da će se u vijestima na bilo kojoj hrvatskoj televiziji pojaviti nešto bitno i istinito nije dovoljno velika da bi čovjek pola sata gledao u to. WL sam otkrila slučajno, da nije moglo biti slučajnije.

Išla sam to uguglati, da se informiram. I bogme sam imala što vidjeti.

Frajer koji je stvar pokrenuo zove se Julian Assange i surađuje još s nekim ljudovima u organizaciji WikiLeaks pokrenutoj 2006. Baš me briga što je hakirao Pentagon (to mu dođe ko diplomski rad za hakere, lovili su već tolike klince zbog tog Pentagona), mene je zanimalo kako čovjek misli. Prvo sam našla ovo:

“...koliko god pokušavao, ne mogu pobjeći od zvuka patnje. Kao star čovjek možda ću pronaći užitak u prčkanju po laboratoriju, u blagom razgovoru sa studentima za ljetnih večeri i možda ću prihvatiti patnju bezbrižno. Ali ne sada; ljudi u najboljim godinama, ako imaju uvjerenja, imaju dužnost da prema njima postupaju.”

Nisam očekivala da će haker iz 21. stoljeća znati za Teslu, stoike, zen i slično. Očekivala sam nekog high-tech nadobudnog lovca na slavu, drugim riječima, očekivala sam upravo ono što sada opisuju njegovi ogorčeni neprijatelji. Ali ne i:

“Ako možemo živjeti samo jednom, onda neka to bude smjela pustolovina koja crpi sve naše snage. Neka to bude sa sličnim ljudima na čija srca i glave možemo biti ponosni. Neka se naši unuci vesele tome što se počeci naših priča nalaze u njihovim ušima, dok im završetke nalaze kamo god padne pogled njihovih zalutalih očiju.”

Sad su već pune novine Assangea i WikiLeaksa, ali dobro se sjećam, kad sam sve osnovno pročitala, prva reakcija mi je bila “Je li frajer još živ?!”

Bio je. Huh!

I onda sam pratila kako ga love. Pa ga ne mogu naći. Ali stranica je srušena u par dana. Zahvaljujući internetu koji se još ne može kontrolirati po cijeloj planeti, evo nam “mirrorsa”. Prvo ih se pojavilo tek nekoliko, pa deseci, stotine, tisuće zrcalnih stranica, Good Guys se pjene, prijete, zastrašuju, ali ne mogu ih ukinuti. Kažu da wikileaks.info sad hostaju “bezobrazni” ruski hakeri. Ja ne znam je li to točno. Putinu se svidjelo kako se Ameri crvene pred onima kojima su dijelili političke lekcije, ali svi dobro znamo da bi naš Julian završio s metkom u čelu da je tako objavio ruske diplomatske depeše.

Što se upravo sprema učiniti.

“Novaja gazeta”, ruska novina čijih je četvero novinara u zadnjih deset godina ubijeno zbog istraživanja mafije po Rusiji, ima pristup procurjelim materijalima. Materijali pristižu stalno, nema dovoljno ljudi da ih obrade. Bank of America se sprema na najgore. Pred tri mjeseca je objavljeno u Forbesu da će pasti jedna velika američka banka zbog malverzacija i gnijezda korupcije u koji se pretvorila. Cijeli svijet trubi o tome, da se stvori najveći mogući učinak: ako je netko riskirao život da se stvar otkrije, neka mu rizik nije uzalud.

Nemojte me krivo shvatiti, ne vjerujem ja svemu što pročitam, ja sam s Balkana. Ali mi je bilo maksimalno zanimljivo gledati kako se stvari događaju. Naš predsjednik je poslušno rekao da je to “opasno po sigurnost”, ali ipak neće ugroziti politiku Hrvatske. Znači, ako otkrijemo ne znam kakve zločine u tim telegramima, mi ćemo i dalje nastaviti sa “svojom” politikom. Nemojte mi reći da se varam. Jučer smo se bojali reći priznajemo li ili ne priznajemo Palestinu, nego smo odlučili pitati Europu što o tome trebamo misliti. Pisalo je na Index.hr. Pogledajte sami.

Ona fora s američkim potpredsjednikom Joeom Bidenom je već legendarna: 16. prosinca s podsmijehom kaže da su WL totalno bezopasni, a odmah sutradan traži Assangeovu glavu (http://www.salon.com/news/opinion/glenn_greenwald/2010/12/18/wikileaks/index.html)

Svijet se lijepo podijelio. Hrvatski mediji prenose tračeve o silovanju, jako šture i površne priče o Bradleyu Manningu, kod nas se nastoji prikazati WL kao marginalnu, sporednu aferu. Mi smo poslušna, mikro nacija, šačica nevažnih ljudi u nevažnoj zemlji. Ipak, Vedrana Rudan grmi o “ušima” i o osiromašenom uranu, sve više je ljudi čita. I slaže se.

Američki mediji govore o “Prvom informatičkom svjetskom ratu”. AnonOps poziva na borbu za slobodu interneta, ruše stranice vlada, banaka, i sama sam u suzama skidala LOIC one večeri kad je Assange odvezen u zatvor. U zatvor?! Bez optužnice, bez presude, bez razloga, usred demokratske Europe! CNN su mi brisali komentare kad sam im linkala Collateral Murder. (Jeste li vi to pogledali? Nemojte ne pogledati. Prevest ću vam ja ako baš moram, bolje i moj prijevod nego nikakav.)

Ali najvažnija posljedica ove priče, bar iz mojeg letargičnog gledišta, jest to što je politika postala zanimljiva, i to zahvaljujući šačici hrabrih ljudi koji nisu dali da ih obeshrabre. Njih deset ili tako nekako, razbilo je status quo.

Eh... što bismo tek mogli da se svi složimo, a?

Čitam portale kao Salon.com, Al Jazeera, Democracy Now, gledam kako se NY Times i Guardian uvijaju pod silom, El Pais i Le Monde se još drže, izgleda. “Pipci” se pružaju posvuda, a gdje iskorijene jedan veliki medij, raste pet malih, kao gljive poslije kiše.

Hrabrost je zarazna.

Velika Britanija će 11. siječnja suditi Julianu Assangeu na sudu kraj zloglasnog "britanskog Guantanama", zatvora Belmarsh.